субота, 25. фебруар 2017.

FEST 2017: NA MLEČNOM PUTU




Piše: Rastko Ivanović

Nemački filozof Valter Benjamin imao je neobičnu ideju da je moguće promeniti prošlost. Za većinu nas prošlost je nepromenljiva, dok je budućnost otvorena. Benjamin je smatrao da svojim delovanjem u sadašnjosti možemo promeniti prošlost. Naravno, ne doslovno promeniti, jer jedno je izvesno: prošlosti više nema.

Ali, ono što mi možemo je da sačuvamo uspomenu na nju. I novi film, Emira Kusturice, to upravo i čini.

Jer, nije li sećanje jedan vid milosti za sve one koji trpe zlo i bol.

Ali i jedan vid otpora. Otpora protiv nasilja kao takvog.

Ali, istovremeno, nije li ono i vrhunski čin ljubavi?

Ljubavi, koja nas sve ponovo budi. I vodi na ono mesto, za koje smo jednom davno pogrešno verovali da se nalazi u našem detinjstvu, a ne na samom kraju našeg putovanja, na onom mestu, na kojem ćemo se jednom prilikom, u dalekoj budućnosti, vi i ja, ponovo, sresti.

четвртак, 23. фебруар 2017.

LEPOTA MEĐU RUŠEVINAMA

 
Svaka ruševina nam pruža jedno ogledalo. Mnogo se bolje prepoznajemo u njoj nego u vremenu kada je tu bila neka građevina – vremenu kada je neka građevina prisvajala mesto buduće ruševine. Otkrivamo najzad da sami sebi ličimo na sopstvenu ruševinu.

FENOMEN DOMINGO






Piše: Rastko Ivanović

Postoje pevači, kojima su potrebni reflektori kada izađu na scenu, i oni drugi, koji reflektore donose sa sobom. Jer, jednostvano, oni sijaju iznutra.

Ovoj drugoj grupi, svakako, da pripada i Plasido Domingo. Blagosloven božanstvenim glasom, velikim glumačkim talentom, i nečuvenom muzikalnošću, kakva se retko viđa, kad Plasido izađe na scenu, uvek se desi nešto – senzacionalno. Što i nije čudo, jer reč je o čoveku, koji, kako je to jednom primetila njegova koleginica, Beverli Sils, osim što peva kao Bog, takođe, poseduje i harizmu rok zvezde, kao i šarm filmskog  glumca. U šta je sve, imala prilike da se uveri i beogradska publika, na koncertu, koji je u ponedeljak uveče održan u "Kombank Areni", na Novom Beogradu.

Sve je započelo sa izvođenjem Verdijevog "Nabuka", da bi se potom oko 20:10 na sceni pojavio i –Domingo. I, onda je usledilo ono po čemu je Domingo najpoznatiji, neverovatan repertoar sastavljen od mnoštva različitih uloga, u kojima se maestro oprobao tokom karijere. Naime, Domingo je poznat kao neko ko je neverovatno posvećen svakoj svojoj ulozi,  pa se često dešavalo, da ljudi komentarišu, da nisu sasvim sigurni da li su na sceni gledali Plasida Dominga, ili pak, Kavadarosija, Otela, ili, što da ne, Zigmunda. U situacijama, kao što je bila sinoćnja, kada je u pitanju Domingov solo koncert, ovo dolazi do izražaja, na nešto suptilniji način, koji se ogleda u dramaturgiji, kojom se odvija sam koncert, u kome Domingo, tokom trajanja, navlači na svoje lice, veoma veliki, broj, različitih maski. Tako, on u jednom trenutku peva poznatu ariju (recimo, "Nemico della patria"), u narednom, već deli scenu sa svojim mladim koleginicama (Mihaela Osta i Virhinija Tola), da bi u nastavku koncerta usledio pravi pravcati slalom kroz repertoar popularnih kompozicija, u rasponu, od "Over the rainbow" preko "Besame Mucho", sve prošarano Domingovim pop standardom, "Perhaps Love". 

Ovako koncipriana programska celina čini da publika, u jednom trenutku, može da oseti, kao da prisustvuje italijanskoj operi "buffa", a već u narednom da se nalazi na kvalitetnom pop koncertu, što sve zajedno doprinosi osećanju rušenja, i najmanje primisli o monotoniji.

Zašto je maestro maestro, došlo je do izražaja, i u onim trenucima, kada pozdravlja Radmilu Bakočević, i hvali je kao najbolju Tosku, koju poznaje, ili, pak, kada igra valcer sa svojom beogradskom goščom, Jadrankom Jovanović, prilikom izvođenja poznate arije, "Die Lustige Witwe Lippen Shweigen".
.
Na kraju, Domingo je u društvu, svih svojih gostiju, otpevao poznatu pesmu kneza Mihaila Obrenovića, "Što se bore misli moje", što je naročito ganulo sve prisutne u publici.

Time se, po zna koji put, pokazalo zašto je Domingo veliki glumac, ali i zašto je ono "nešto u srcu", sine qua non praktično svih velikih pevača, kako je to jednom primetio veliki Domingov preteća, legendarni Enriko Karuzo.      


(decembar 2014.)

уторак, 21. фебруар 2017.

BEYONCÉ: LEMONADE




Piše: Rastko Ivanović

Nemački filozof Valter Benjamin imao je neobičnu ideju da je moguće promeniti prošlost. Za većinu nas prošlost je nepromenljiva, dok je budućnost otvorena. Benjamin je smatrao da svojim delovanjem u sadašnjosti možemo promeniti prošlost. Naravno, ne doslovno promeniti, jer jedno je izvesno: prošlosti više nema.

Ne postoji način da izbrišemo Bečki sporazum ili Veliku glad u Irskoj. Jednom učinjeni, ljudski postupci se više ne mogu ispraviti, i to je njihova osobenost. Ono što je bilo istina u prošlosti, uvek će biti istina. Napoleon će uvek biti nizak, a Anštajn uvek raščupan. Ništa u budućnosti ne može promeniti činjenicu da je Benjamin, pobožni Jevrejin, počinio samoubistvo na granici Francuske i Španije kada je 1940. trebalo da bude predat Gestapu. Sem u slučaju bukvalnog vaskrsenja, ne postoji nadoknada za patnje nebrojenih generacija muškaraca i žena koji su stradali za dobrobit manjine (što je zapravo sadržaj ljudske istorije).

Benjamin je smatrao da ono što radimo sada može da promeni značenje onoga što se desilo u prošlosti. Prošlost ne mora bukvalno postojati (ništa više od budućnosti), ali ona nastavlja da živi kroz svoje posledice koje su njen vitalni deo. Benjamin je na isti način mislio o umetnosti. Prema njegovom mišljenju, vremenom se menja značenje umetničkih dela. Velike pesme i romani su kao fitilj koji neprestano gori. Ulaskom u nove, nepredviđene situacije, oni dobijaju novo značenje koje autor nije mogao predvideti ništa bolje nego što je Gete mogao da nasluti pojavu komercijalne televizije. Za Benjamina su u umetničkim delima skrivena značenja koja će izaći na svetlost dana u budućnosti. Svaka velika drama, skulptura ili simfonija, kao i svaki čovek, imaju budućnost koja ih neće promeniti, ali će ih iznova definisati.

U određenom smislu, mi danas više znamo o Francuskoj revoluciji ili staljinističkoj strahovladi nego što znali njihovi učesnici, zato što je nama poznato do čega su one dovele. Iz današnje perspektive mi te događaje postavljamo u širi kontekst, shvatajući ih bolje nego što su to, recimo, Robespjer ili Trocki ikada mogli. Cena ovog superiornog saznanja je nemoć. Ne postoji način na koji bismo iskoristili to znanje da ispravimo katastrofe iz prošlosti. Mi smo kao ljudi koji izdaleka mahnito mašu naspram velikih kriza i previranja, nemoćni da intervenišu u istoriji koja se već odigrala.

Ipak, mi nismo potpuno bespomoćni. Na nama je da se postaramo da, recimo, Mikelanđelo i Tomas Man ne budu pripadnici ljudske vrste koja je samu sebe uništila. Budući da su mrtvi, oni su nemoćni da spreče taj tragični rasplet, dok mi to nismo. Na nama ostaje da damo smisao njihovim delima. Iako ne možemo da promenimo sudbinu onih koji su u prošlosti umirali za pravdu, postupcima u sadašnjosti možemo da promenimo njihove naracije i čak ih dovedemo do srećnog kraja.

Na ovaj način, smatrao je Benjamin, mi možemo da iskupimo svoje pretke. Tradicionalni jevrejski obredi žalosti i sećanja na mrtve mogli bi dobiti novi smisao. Za ovog nesvakidašnjeg levičara, nostalgija je revolucionarna sila. Danas je nostalgija neprihvatljiva koliko i rasizam. Naši političari govore o raskidu sa prošlošću i okretanju leđa vekovnim netrpeljivostima. Treba da zakoračimo u praznu, amnezijom zbrisanu budućnost.

Benjamin je odbacio takvo licemerje zato što je bio svestan da prošlost čuva vitalne resurse za obnovu sadašnjosti. Onima koji brišu prošlost preti opasnost da izbrišu i budućnost. Niko nije više želeo da iskoreni prošlost nego nacisti, koji bi, kao i staljinisti, jednostavno izbrisali iz istorijskih spisa sve što im nije odgovaralo. Prošlost je, kao i budućnost, bila glina u njihovim rukama. Prava moć je kontrola nad onim što se već desilo, a ne sposobnost da se predvidi sledeći događaj.

U jednoj od svojih najoštroumnijih izjava, Benjamin je primetio da ono što nagoni ljude na revolt protiv nepravde nisu snovi o oslobođenim unucima već sećanja na potlačene pretke. U nadi da se nećemo okameniti pogledavši u strahote prošlosti, primorani smo da se krećemo napred.

Benjamin je bio veoma zainteresovan za rad svoga sunarodnika, Jevrejina Sigmunda Frojda, koji je takođe smatrao da je sećanje ključ emancipacije. Prema Frojdovom mišljenju, ljudska bića su po prirodi životinje koje ne pamte. Zaborav je ono što nas tera napred. Preživljavamo samo zahvaljujući tome što potiskujemo veliki deo neprijatnog sadržaja iz svoje prošlosti. Prema Frojdu, zaborav je sasvim prirodan. Sećanje je samo zaboravljanje da treba da zaboravimo. To može biti izuzetno bolan proces, što je jedan od razloga zašto ga izbegavamo.

Između pojedinca i nacije može se povući paralela. Nacije ponekad cvetaju negirajući zločine iz kojih su rođene. Kontrola se postiže samo onda kada su invazije, okupacije, etnička čišćenja ili prevrati bezbedno potisnuti u političku podsvest.

I baš zato šesto studijsko ostvarenje za Bijonse, album pod imenom, "Lemonade", deluje kao istinski povratak potisnutog. Kao kakav šator, razapet nad grobljem, nad kojim se čuju neki veoma bučni duhovi.

To su duhovi, svih onih ljudi, koji su svoje živote položili u borbi za slobodu Afro-Amerikanaca. Ali i svih nas drugih.

I zato im zajedno s kraljicom Bi, možemo reći samo jedno veliko hvala.