понедељак, 20. фебруар 2017.

ADELE & BEYONCE



Piše: Rastko Ivanović

Priča koja sledi, kao mnoge u ovom veku, počinje 1968. godine. Dve crne rukavice na stisnutim pesnicama tamnoputih američkih atletičara Tomija Smita i Džona Karlosa uprte su u nebo sa pobedničkog postolja Olimpijskih igara održanih u Meksiku te godine. Američka himna je svirala a zastava se dizala. Braća su, međutim, gledala u zemlju i pesnicom u crnoj rukavici pokazivala u nebo. Pobednici trke na 200 metara su tim "crnim i glasnim" ("black and loud") gestom definitivno obznanili da "braća i sestre" više ne žele i ne mogu da žive po modelu "Čiča Tomine kolibe". Bila je to kulminacija zbivanja koja su pratila traumatičan proces desegregacije koji se tokom ‘60-ih odvijao.
Međutim, u našem svetu, u kome nema više robova, jer svi žive u iluziji da su slobodni, rasizam je počeo da navlači na sebe različite kondome, kao i maske. Nismo li to, upravo, videli na dodeli ovogodišnjih Gremija?

Autori, koji i dalje samo pevaju, poput Adel, smatraju se nekako autentičnijim od onih, koji igraju, poput Bijonse, iako su pesma i ples postali nerazdvojivi još od džez doba. Samim tim, usamljena, kao po pravilu bela figura, singer-and-sogvrajtera, uzima se kao privilegovana u poređenju s onima, koji rade kolaborativno.

Prilikom svog govora, na dodeli Gremija, "gubitnica", Bijonse, rekla je da je napravila "Limunadu", upravo, kako bi Afro-Amerikance, naročito one s juga, ponovo učinila čujnim. Ironija je u tome, da je nju ovogodišnja dodela Gremija, učinila nečujnom.



Нема коментара:

Постави коментар