уторак, 14. фебруар 2017.

U POTRAZI ZA IZGUBLJENIM SEĆANJIMA

Od Homera do Hegela i od Frojda do Junga, pustolovina sećanja bila je putovanje u dubinu.
No, to putovanje ne vodi nas uvek ka cilju.



 Piše: Rastko Ivanović 

Tokom uskršnjih praznika 1898. godine, Sigmund Frojd je posetio Škocjansku jamu u Južnoj Sloveniji. Usred šetnje tim fascinantnim mračnim svetom, Frojd je iznenada prebledeo, suočivši se s neugodnim iznenađenjem: u tim mračnim dubinama pred njim je iskrsnuo jedan drugi posetilac jame, doktor Karl Luger, gradonačelnik Beča, ozloglašeni antisemita i rol model mladog Hitlera... Tu ne smemo prevideti igru reči s izvornim nemačkim oblikom prezimena Luger - Lueger, što na nemačkom, naravno odmah asocira na Lüge, laž. Taj neobični slučajni susret Frojdu kao da je razotkrio temeljnu istinu njegovog učenja: umesto pristupa svojstvenog Jungu i potonjim New Age izvedenicama prema kojima se u najvećoj dubini naše ličnosti krije istinsko Sopstvo, upravo suprotno  - ono što otkrivamo u najdubljem jezgru naše ličnosti jeste laž. Ne karakteriše li upravo ta laž i Frojdovo učenje o rekonstruktivnoj prirodi ranih sećanja?

Naime, Frojd je u početku verovao u istinitost sećanja svojih pacijentkinja da su u detinjstvu bile seksualno zlostavljane. Štaviše utvrdio je da se kod odraslih žena koje su bile zlostavljane češće javljaju simptomi histerije. No, u sam osvit 20. veka u Frojdovom učenju je došlo do tačke zaokreta.

Tih godina je otac psihoanalize (prema pojedinim pretpostavkama da bi zaštitio patrijathat) preformulisao svoju teoriju zavođenja počevši da govori o sećanjima kao o čistim fantazijama. Prema novoj Frojdovoj teoriji nikakvog zlostavljanja nikada nije ni bilo. Za razliku od pravih seksualnih trauma, Frojd je ovog puta ciljao na seksualne traume kao konfabulacije (izmišljene priče i fiktivne epizode zasnovane na fantazijama). Drugim rečima, ti događaji se nisu stvarno desili.

Stoga, istina koja treba da se nađe i istina koja treba da se ustanovi, po njemu ne postoji. Postoji samo, kako u svom članku iz 1937. godine Konstrukcije u analizi Frojd pokazuje, istina koja treba da se iskonstruiše.

LAŽNA SEĆANJA - U vremenu posle Frojda i njegovih preteća (Ebinghaus, Zeman) i savremenika (Ernst Kris, Hugo Minsterberg, Frederik Bartlet), mnogi psiholozi i sociolozi su često iznosili pretpostavke da deca lažu po sećanju (pogotovo ako se na to podstiču sugestijom). O tome najbolje svedoče i sledeči primeri iz dve poslednje decenije 20. veka.

U julu 1993. godine u Severnoj Karolini žene iz osoblja jedne predškolske ustanove optužene su za seksualno zlostavljanje dece. Optužbe su se zasnivale na svedočenjima samih mališana. No, deca su, kako će se ispostaviti, bila izložena visokosugestivnom ispitivanju i njihova svedočenja su sadržala fantastička objašnjenja o apsurdnim događajima. Tako je jedno dete "pamtilo" čak i incident koji je uključivao svemirski brod. Na kraju su ovi izveštaji dece o zlostavljanju doveli do konačne presude o zatvaranju nekoliko optuženika.

Gotovo identičan slučaj zatekao je učiteljicu iz Nju Džersija Margaret Keli Majkls. Ona je 1987. godine optužena po sličnim osnovama koje su uključivala živopisne opise zlostavljanja- poput lizanja putera od kikirikija sa dečijih genitalija, primoravanja dece da piju njen urin i silovanja mališana pomoću kašika, noževa i lego kockica! Majklsova je optužena da je ovaj teror sprovodila tokom školskih časova u periodu od sedam meseci. Za to vreme, nijedan od roditelja nije kod svoje dece primetio ni najmanje tragove zlostavljanja, niti je uočio bilo kakve znake čudnog ponašanja. Uprkos odsustvu fizičkih dokaza dovoljna su bila svedočenja dece o zlostavljanju da Margaret Keli Majkls bude osuđena na čak 47 godina zatvora. Nakon pet godina provedenih iza rešetaka Majklsova je oslobođena svih optužbi. Kao i u slučaju Severna Karolina i deca iz predškolske ustanove u Nju Džersiju bila su, takođe, izložena visokosugestivnom ispitivanju od strane istražitelja ubeđenog da se zlostavljanje zaista desilo.

Optužbe u slučajevima Severna Karolina i Nju Džersi, kao što smo videli, zasnovana su na svedočanstvima dece što u naučnim krugovima izaziva vrlo oprečna mišljenja. Naime, jedna struja istraživača sećanja kod najmlađih smatra da deca nisu u stanju da jasno razdvoje fantaziju od realnosti i da su pritom hipersugestibilna, te samim tim i posve nepodesna da pruže kredibilno svedočenje o prošlim događajima. Kao dodatno otežavajuća okolnost navodi se i to što deca imaju problem da upamte izvor sećanja. Rezultat je takav da više od polovine dece proizvodi "sećanja". Druga frakcija istraživača tvrdi upravo suprotno- da deca ne lažu. To potkrepljuju pojedinim studijama koje su pokazale da su deca koja nisu bila podvrgnuta ispitivanjima mogla da zapamte događaje iz svoje svakodnevice sa impresivnom preciznošću. Tako je psihološkinja Robin Fivuš otkrila trogodišnje dete koje je prizvalo specifične događaje iz svoje svakodnevice kao što je porodični odlazak u cirkus ili let avionom sa zadivljujućom tačnošću. S druge strane, neke studije pokazuju da se frontalne regije mozga sporo razvijaju. Stoga, konfabulacije male dece ukazuju na dramatičan podatak da subjektivni doživljaj pamćenja može biti istovremeno sasvim egzaktan i sasvim pogrešan.

To vidimo i na primeru pacijenata s oštećenjima čeonog režnja i prefrontalnog korteksa, kao i kod osoba s oštećenjima hipokampusa. Kod pacijenata s ovim neurološkim oboljenjima neuropsiholozi su uočili vezu između njihove moždane disfunkcije i konfabulacija. U njihovom slučaju, konfabulacije kao uostalom i kod zdravih ljudi, mogu da predstavljaju izraz frustracije. Tako je kod jednog inžinjera s ozledom prefrontalnog korteksa tokom terapije u razgovoru sa lekarima primećen egzaktan opis vlastite prošlosti sve dok nije lagao da ima ženu i troje dece, iako nije imao ni suprugu niti jedno dete. Još „zanimljiviji“ je slučaj jednog šezdesetogodišnjaka sa oštećenjem čeonog režnja, koji je u razgovoru sa psihologom Morisom Moskovičem tvrdio da je u braku svega četiri godine, iako je u braku sa istom ženom preko trideset godina. Znao je tačno da imaju četvoro dece zaključivši uz smeh da to nije uopšte loše za četiri godine braka. Kada je upitan kog su godišta deca?, rekao je da najstariji sin ima 32 godine, a najmlađi 22 godine. Kako je to moguće za četiri godina braka?, bilo je sledeće pitanje doktora. Pacijent je spremno odgovorio: "Oni su usvojeni".

Iako se na prvi pogled, iz navedenih primera čini da su lažna sećanja specijalitet predškolske dece i pacijenata s poremećajima čeonih regija mozga, to uopšte nije tačno. Mi se u našem svakodnevnom životu usled nemogućnosti da vlastita sećanja zapamtimo na način kako to čini kamera, susrećemo sa prazninama i crnim rupama u sećanju koje se dešavaju bezmalo bilo kada, bilo kome i bilo gde.

GREHOVI PAMĆENJA - Neke od razloga zašto je to tako pokazao je engleski psiholog ser Frederik Bartlet (1886-1969) u godinama posle Prvog svetskog rata kada je pamćenje tek prerastalo od filozofskog u prevashodno psihološki problem. U tim posleratnim godinama, Bartlet (1931-1952) je započeo seriju eksperimenata. U jednom od njih učesnici su imali zadatak da staru indijansku legendu The War of the Ghosts, tek blago dorađenu od strane samog Bartleta, što preciznije prepričaju. Britanski ispitanici su se precizno prisetili svih događaja iz priče, ali su ovu neobičnu indijansku legendu stranu njihovom kulturno-istorijskom kontekstu, racionalizovali i prilagodili je svojim životnim nazorima kako bi im se što bolje urezala u memoriju. Na osnovu dobijenih rezultata, Bartlet u svom glavnom delu Sećanja, 1932. godine piše da su uspomene imaginarne rekonstrukcije prošlih događaja, unapred strukturisane već postojećim znanjem i šemama, obojene prihvatljivim stavovima sredine u kojoj individua živi, kao i njenim ličnim navikama, potrebama, očekivanjima i jednim generalnim odbacivanjem svega onoga što se desilo u ime onog što je osoba htela da se desi. Stoga, različiti ljudi imaju radikalno različita sećanja na posve isti događaj. Zato je i Bartletov zaključak bio tačan - pamćenje je uvek pre rekonstrukcija nego reprodukcija.

To nam svojim bogatim istraživačkim opusom pokazuje i jedna od sto najeminentnijih psihologa/ psihološkinja 20. veka (u anketi Američkog psihoanalitičkog društva iz 2002. godine) Elizabet Loftus, koja je još od vremena kada je Ričard Nikson (1913-1994) izabran za predsednika SAD, a par Amerikanaca prvi put hodao površinom Meseca opsednuta samo jednom temom - pamćenjem. I svim njegovim zakrivljenjima

U svojim eksperimentima ova američka psihološkinja i stručni konsultant u slučajevima Rodnija Kinga, ODžej Simpsona i pokojnih Majkla Džeksona i Slobodana Miloševića, ukazuje nam na nemerljiv značaj sugestije u revitalizovanju i popustljivosti pamćenja. I to ne samo kod dece. U jednom od eksperimenata Elizabet Loftus je bila na čelu istraživača koji su radili sa ljudima koji su bili svedoci eksplozija bombi u nekoliko stambenih zgrada u Moskvi, u septembru 1999. Ona kaže da su istraživači koristili moć sugestije da bi u percepciju učesnika eksperimenata ubacili neke netačne informacije o bombardovanju: "Ljude smo naveli da poveruju da su videli ranjenu životinju na mestu bombaškog napada, što u stvari ne odgovara istini. Tako je 12-13 odsto naših ispitanika prihvatilo tu sugestiju i čak išlo dotle da opisuje tu izmišljenu životinju", kaže Elizabet Loftus. U jednom drugom eksperimentu, istraživači su ubedili učesnike da su sreli crtanog junaka Duška Dugouška. Korišćenjem raznih tehnika, Loftusova kaže da je preko trideset odsto ispitanika reklo da su dotakli Duška Dugouška, obratili mu se njegovom ikoničnom mantrom "What's up, Doc?" i čak se rukovali s njim u Diznilendu. Međutim, ona napominje da to nije bilo moguće s obzirom da Duško nije Diznijev junak, već lik iz menažerije animiranih heroja kompanije Warner Bross, pa ga u Diznilendu ni nema. U trećoj studiji petnaest odsto ispitanika je navedeno da poveruje da su poljubili žabu. Ispitanici su došli do tog zaključka pošto su vezanih očiju samo dotakli više objekata koji su ih podsećali na ovu životinju. I to nije sve. Dvadeset i pet odsto učesnika je poverovalo, delimično ili u celini, da su se sa pet-šest godina izgubili u supermarketu, da su zbog toga bili veoma uznemireni i da ih je spasila nepoznata osoba koja ih je ponovo spojila s porodicom. Možda je najpoznatiji primer lažnih sećanja iz bogatog istraživačkog arsenala Loftusove onaj sa montiranim slikama na kojima su ispitanici videli sebe kao dete u balonu. Naime, polovina ispitanika koja je u filmu videla sebe u ovoj situaciji kasnije je verovala da su zaista leteli u balonu. No, ni tu nije kraj. Ljudi često poveruju u daleko neobičnije, bizarnije i traumatičnije događaje koji se nisu desili. Da su, na primer, hospitalizovani ili da su bili žrtve napada životinja ili da su zlostavljani u satanističkim ritualima ili da su oteti od strane vanzemaljaca. Često ljudi ne mogu da se otrgnu sugestijama kada istraživači žele da im usade lažna sećanja. A kada promenimo sećanje, ono promeni nas. Možda najbolji dokaz ovoj tvrdnji pruža slučaj Pola Ingrama.

SLUČAJ INGRAM: ČUDNIJE OD FIKCIJE - U proleće 1993. godine The NewYorker je objavio tekst o slučaju lažnog sećanja toliko neverovatnom da je smesta zaintrigirao i ljude koji se dotad nisu uopšte puno zanimali za rad memorije. Provokativno naslovljen "Remembering Satan", tekst je baziran na priči o Polu Ingramu, 43-godišnjem građaninu Vašingtona, koga su 18-godišnja i 22-godišnja ćerka, 1988. godine, optužile da ih je seksualno zlostavljao dok su bile deca. Ingram nije mogao da se seti da je počinio bilo kakav vid zlostavljanja i odmah je bez puno oklevanja odbacio sve optužbe. Sećanja njegovih ćerki bila su, ipak, dovoljna lokalnim vlastima da ga uhapse. Poručnici su ga ubeđivali da ako prizna sam čin veće su šanse da će ga se i setiti. Ingram, pripadnik Pentekostalne crkve, bio je ohrabrivan i od strane svog pastora da se seti tog nemilog događaja. Nakon par sati konstantnog ispitivanja on je priznao da su navedene pretpostavke istinite, te da je verovatno potisnuo sećanja. Čitava stvar je ubrzo smeštena u kontekst satanističkog kulta kome je pripadalo nekoliko Ingramovih prijatelja.

Tokom učestalih molitvi sa svojim pastorom Ingram je polako počeo da otkriva potisnuta sećanja. Kada su Ingramove kćeri čule da je njihov otac počeo da opisuje svoja sećanja o sablasnim aktivnostima kulta, uključujući i masovne orgije i ubistva beba, njih dve su potkrepile očevu priču rekavši da su bile prisutne tokom 850 satanističkih rituala prilikom kojih su bile prisiljene i na bestijalni seks. Nakon ovakvog šokantnog iskaza Ingram je priznao angažman u svim vrstama satanističkih rituala sa sve žrtvovanjem životinja i ubistvom jedne prostitutke. Osuđen je sa još dva saučesnika koji su odbacili sve optužbe.

U međuvremenu, dolazi do prvog značajnog zaokreta u slučaju: utvrđeno je da nema dokaza da su Ingramove ćerke zlostavljane, niti je postojao bilo kakav fizički dokaz o ubistvu. Da čitava stvar postane još čudnija otkriveno je da su dve ćerke bile u konstantnom međusobnom konfliktu, kao i da je jedna od njih u detinjstvu dvoje ljudi optužila za seksualno uznemiravanje bez ikakvih dokaza. Ponunkan ovom dramatičnom promenom u razvoju događaja u slučaju Ingram, socijalni psiholog Ričard Ovši je za vreme boravka u zatvoru pitao Ingrama da se priseti vremena kada je primoravao svog sina i jednu od dve ćerke da imaju seksualne odnose pred njim. Ovaj događaj je bio blizak drugim za koje je Ingram optužen, ali se razlikovao na jedan bitan način. Ričard Ovši je izmislio čitavu priču. Na Ovšijevo pitanje da li je bila primorana na incestuozni seks od strane oca?, Ingramova ćerka je odgovorila negativno, a ni Ingramov sin nije pridavao pažnju tom događaju. No, ponovo se odigrao isti obrazac: nakon Ovšijevog namernog insistiranja na upornom ponavljanju sugestivnih pitanja, nakon vizualizacije i molitve Ingram je razotkrio živopisna "sećanja" na užasavajuć čin za koji je optužen. Tu su se javile sumnje u validnost ranijih sećanja koje je Ingram prizvao uz pomoć pastora. Zapravo, manjak dokaza za ubistvo i žrtvovanja i Ovšijeva ubeđenost u Ingramovu nevinost vodila je ka odbacivanju optužbi i ka poništenju presude. Nakon što je uzeo vremena da o svemu što se desilo pažljivije razmisli, Ingram je zaključio da nijedno od tih sećanja nije stvarno i proglasio je sebe nevinim. On je bezuspešno pokušavao da izmeni svoje priznanje krivice i njegove dve molbe su odbačene posle izdržavanja prvih šest od ukupno 23 godine zatvorske kazne. Sa pojačanom pažnjom za slučaj koji je pratila i objava knjige o slučaju Ingram, simpatije javnosti za njega su porasle. U aprilu 2003. godine Pol Ingram je pušten iz zatvora.

Slučaj Pola Ingrama je fascinantan zbog veličine iskrivljenja sećanja koje je gargantuanskih razmera. Kako je iko mogao da zaboravi gnusno ubistvo i ništa manje gnusna žrtvovanja kao da se nikada nisu ni dogodila? Niko zasigurno nije znao šta se zapravo desilo ili nije desilo Polu Ingramu i njegovim kćerima, ali neke stvari u Ingramovom slučaju postaju razumljivije tek kada se razmotri važnost okoline u razotkrivanju sećanja, uloga imaginacije u iskustvu sećanja, efekti priprema vezani za čin prisećanja i sama priroda izvora sećanja.

Pre svega, sam proces rasvetljavanja Ingramovih sećanja sadržao je nekoliko ključnih činjenica: sugestivno ispitivanje poručnika kakvo smo sretali već u slučajevima svedočenja dece u Nju Džersiju i Severnoj Karolini, sugestije da će se setiti čina zlostavljanja ako ga prvo prizna, instrukcije da vizualizuje događaj koga je pokušavao da se seti i pastorov sud da Bog svakoga štiti od lažnih sećanja. Svi ovi faktori, jednostavno, su naterali Ingrama da stvori subjektivni doživljaj pamćenja u vidu živopisnih slika i mentalne projekcije na sugerisani događaj. Učestalo ponavljanje i zatvaranje u jednu priču koju je pričao sebi, što je iz frojdističke perspektive drugo ime za neurozu, kao i veliki pritisak okruženja naterali su Ingrama da poveruje da su prizvani događaji prava sećanja koja odgovaraju stvarnosti. Sve to je stvorilo mrežu paklenog sveta koji je Ingram opisao.         

Tragedije poput priča Pola Ingrama i Margaret Keli Majkls, govore nam da sećanja ljudi nikada nisu samo zbir svega što su oni ikada učinili, već mnogo više od toga. Sećanja su zbir svega onoga o čemu smo razmišljali, onoga što nam je rečeno, onoga šta nam je sugerisano.

Ono što smo mi može da bude oblikovano našim sećanjima, ali su naša sećanja, kako kaže psiholog Danijel Šakter, pre svega oblikovana onim u šta smo mi kao ljudi spremni da poverujemo.


Нема коментара:

Постави коментар