петак, 10. март 2017.

FEST 2017: AFTERPARTI








Piše: Rastko Ivanović

Motor koji pokreće kapitalizam danas je ponajpre filmski aparat. Prešli smo, tokom protekloga stoleća, iz industrijskog modusa proizvodnje u filmski.

Jer, novac i slika, finansije i film su, zapravo različiti modusi iste stvari. A to je, naravno, kapital.

Otud i ne čudi što su naša čula kolonizovana logikom kapitalizovane vizuelnosti, koja strukturiše kako naše želje, tako i naša delovanja, kao i opažanja. I to je veoma rasprostranjena pojava u svim delovima zemljine kugle. A ponajviše, možda, upravo, na kapitalističkoj perifeiji. Tamo, gde preživljavanje i smrt podređenih grupa, postaju tek puka sirovina za semiotiku, afekat, i intenzitet.

U "Groznici subotnje večeri", 1977, mladi su bili srećni da budu eksploatisani i da kao zamenu za to dobiju par sati provoda u disko-klubu, u filmu, Luke Bursaća, "Afterparti", mladi su eksploatisani u disko klubu. Jer, danas su potrošački hedonizam i represivne tehnologije nadzora, postale, zapravo, deo iste stvari.

A sve je postalo stvar slike. Slike koja i stvara svog vlastitog gledaoca. 

"Afterparti" je film, u kome slike, dolaze, upravo, odasvud. U središtu pažnje je priča, o mladom wannabe selebritiju, koji radeći kao konobar u popularnom noćnom klubu, mašta o tome da postane poznati glumac. Reputacija koju stiče kao konobar, nemerljiva je s onom, koju bi imao kada bi se bavio onime, što, zaista, voli. Uporedo s njegovim konobarskim avanturama, mi pratimo i njegovu romansu s mladom komšinicom, koja radi na istom mestu, na kojem i on, i pritom mašta o otvaranju kozmetičkog salona.

"Afterparti" je, rečju, "Nacionalna klasa" u doba nematerijalne proizvodnje. Film o opsednutosti slavom, uspehom, popularnom kulturom, i video-igrama. Svemu onome što predstavlja flukseve savremenosti, danas, kako u Srbiji, tako i bilo gde drugde.

Film o oslobađanju moralno bankrotirane želje, kao takve. Film o srpskoj stvarnosti, koja je postala žanr po sebi. Film, neverovatne afektivne dojmljivosti, koji pred nas postavlja, staro lenjinovsko pitanje, da li je ijedan umetnik dovoljno radikalan kao što je to realnost sama? Ali, konačno, i film o gubitku nade, posle kojeg ćete istu, ipak, osetiti.

















Нема коментара:

Постави коментар