петак, 9. јун 2017.

ANTIGONA: BUĐENJE (IZ) MRTVIH

Svaka velika drama, skulptura ili simfonija, kao i svaki čovek, imaju budućnost koja ih neće promeniti, ali će ih iznova definisati.
 
Piše: Rastko Ivanović


Jer, velike drame su isto kao veliki romani kao fitilj koji neprestano gori. Ulaskom u nove, nepredviđene situacije, oni dobijaju novo značenje koje autor nije mogao predvideti ništa bolje nego što je Gete mogao da nasluti pojavu komercijalne televizije.

Jedno od takvih dela je i Sofoklova „Antigona“. Od Aristotela, koji je pomeninjao u svom opusu, preko Hegela koji je Antigonu poredio sa Isusom i Sokratom, pa sve do programa za emancipaciju žena i političku jednakosti polova, za koje se zalagala Francuska revolucija, ili njeni pragmatični simpatizeri diljem Evrope, Antigona je postala amblematski tekst... a glavna junakinja je od tragične ženske figure postala feminističko-politička paradigma. No, u predstavi Narodnog pozorišta, reditelj Jagoš Marković odlučuje da se vrati na Sofoklov izvor.

Na sceni koja deluje kao predvorje Hada koje može podsetiti i na savremenu postindustrijsku rugobu, bez „glamura“ u rediteljskom postupkui, ili bilo kakvih specijalnih efekata Antigona je postavljena kao „literatura koja hoda“. Repetitivni muzički motiv koji povremeno preseca sablasnu tišinu kroz potmuli zov Apokalipse, provodi nas kroz priču o ženi koja je mogla da pođe samo jednim putem, jer je on bio neizbežno određen njenim bićem.

Na jednoj strani se nalaze država i zakon, a na drugoj neizmerna sestrinska ljubav, čast i žrtva. A samo takva ljubav u stanju je da se odupre strašnoj odluci vladara – da zbog izdaje, telo brata prepusti pticama i psima, uz zabranu da se dostojno sahrani. Antigona se, svesna svih posledica, suprostavlja i - strada.


Od prvog trenutka, kada na veliku scenu izranja poput aveti, Antigona se već nalazi „između-dve-smrti“ (simboličke i stvarne) koja kasnije i određuje Antigoninu subjektivnu poziciju nakon što je Kreont ekskomunicira iz polisa. U tačnoj simetriji sa bratom Polinikom, koji je mrtav u stvarnosti, ali mu je uskraćena simbolička smrt, ritual sahrane, Antigona je mrtva simbolički, isključena iz simboličke zajednice, dok je biološki i subjektivno još živa. Agambenovim pojmovima, Antigona je svedena na „goli život“, na poziciju homo sacera, čiji su egzemplarni slučaj u 20. stoleću zatočenici koncentracionih logora. Ljudi u logoru zapravo ne „umiru“, oni su samo industrijski uništeni... Tako Antigona izražava užas nesahranjenih mrtvih, cenu građanskog rata, monstruoznost svakog zločina, i delo preživelih, tako često žena, koje dolaze u nadi da će sahraniti mrtve.

U tom smislu, njena žrtva nju izmešta u registar idealnog, pa je veliko postignuće da na sceni ona izgleda kao lik od krvi i mesa (Vanja Ejdus). Ipak, treba imati u vidu da Antigona, iako se žrtvuje, i govori kroz smrt, ona ima svoje ja koje dolazi do izražaja kroz njen govor. S druge strane, Kreont, iako može da deluje kao ljuštura, manihejska predstava zla,u interpretaciji Dragana Mićanovića je punokrvan lik, oštrog zamaha, impulsivan, pokreta u kome pulsira neuroza, iz koga izbija emocija... on je, kako to nalaže tragedija - antagonista, a ne nekakav jednodimenzionalni zlikovac.

Hor, središnja medijalna instanca između onih koji delaju i nas koji samo posmatramo, kroz istoriju često smatran jednim od glumaca, ovde je otelovljen u jednoj ženi - Đurđiji Cvetić, čija je funkcija da stvari učini dramatičnim, razvijajući radnju i likove, i otvarajući prostor za vrlo dobru igru ansambla.

Stoga je, kad se podvuče crta, Antigonin drevni zavet je, u predstavi Jagoša Markovića, prizvan u maniru koji podiže naprslo ogledalo za našu sadašnju političku situaciju, pokazujući nam važnost žrtve u vremenu u kome su svi putevi žrtvovanja ispražnjeni. I što je najvažnije pokazuje da čin otpora kao, drugim rečima, čin sećanja jeste „pravednost i milost za žrtve zla i boli, za pojedince i narode koji katkad nestaju u mraku i tišini, zdrobljeni strašnom moći uništenja univerzalne Povesti“.






ANTIGONA

Autor: Sofokle
Reditelj: Jagoš Marković
Dramaturg: Molina Udovički Fotez
Scenograf: Jagoš Marković
Kostimograf: Bojana Nikitović
Dizajn zvuka: Vladimir Petričević
Igraju: Vanja Ejdus (Antigona), Dragan Mićanović (Kreont), Vjera Mujović (Ismena), Đurđija Cvetić (Hor), Mihailo Janketić (Tiresija),Bojan Krivokapić (Stražar), Aleksandar Srećković (Glasnik), Sloboda Mićalović Ćetković (Euridika), Momčilo Otašević (Hemon), Stefan Bjeladinović, Zoran Trifunović / Nikola Lazović (Pratnja stražari)
Narodno Pozorište, Velika scena / Premijera je izvedena 30. decembra 2012. na Sceni “Ljuba Tadić” Jugoslovenskog dramskog pozorišta

(B92  |

Нема коментара:

Постави коментар