понедељак, 28. август 2017.

NEMA POVRATKA DOMU


Piše: Rastko Ivanović

“... Kad bi nas neko upitao šta je najdragocenija osobina kuće, rekli bismo: kuća pruža utočište sanjarenju, kuća štiti sanjara, kuća nam dozvoljava da mirno sanjamo”. Ali, ponekad je dovoljno tako malo da se ovo dnevno sanjarenje preobrazi u košmar. Dovoljno je da se u nekom poznatom prostoru neka lepa lampa sasvim iznenada podigne u vazduh sa stola i situacija će odjednom postati uznemirujuća. Lampa, sto i soba su ostali isti, ali kako je sama situacija postala uznemirujuća, mi nalazimo da je ona, budući da zbog stanja naših živaca ne možemo da je objasnimo postala teskobna ili zastrašujuća. Takav princip upravlja svim onim situacijama, koje računaju na duhove i druge natprirodne sile, koje se pojavljuju onog časa, kada stvari krenu kako ne treba.

Godine 1919, Sigmund Frojd je na ovu temu napisao esej pod imenom Das Unheimliche. Ovaj termin je već uveliko postojao u nemačkoj kulturi, a sam Frojd ga je pronašao u rečniku zadržavši se na Šelingovoj definiciji ovog pojma, koja veli da je tu reč o nečemu što je trebalo da ostane skriveno ali je ipak izbilo na površinu, na svetlo dana. Još pre Frojda, Ernst Jenč je 1906. godine napisao svoju Psihologiju uznemirujućeg. U ovom delu, Jenč ovo osećanje definiše kao nešto nesvakidašnje što kod nas izaziva nedoumicu s kojom jednostavno ne možemo izaći na kraj.

Frojd prihvata Jenčovo shvatanje uznemirujućeg kao suprotnosti svemu što poimamo kao spokojno i udobno, primetivši usput da nije sve što je neuobičajeno obavezno i uznemirujuće. Pritom, pozivajuči se na Šelinga, Frojd primećuje da uznemirujuće podrazumreva i povratak potisnutog, kada nešto što je zaboravljeno, ispliva i poremeti naš svakodnevni raspored časova. Tada mi počinjemo da se u našem vlastitom domu osećamo bezdomno, maglovito, nejasno i strano. Baš kao junaci Linčovog filma “Izgubljeni autoput”.

Protagonisti ovog Linčovog remek-dela iz 1997. godine, braćni par Fred i Rene Medison su svoji uzajamni zarobljenici ali i zarobljenici svog životnog prostora. Kuća u kojoj oni žive mračna je i zagušljiva. Kroz uske prozore, koji su pride opskrbljeni video-kamerama dopire vrlo malo svetla. Same svetiljke u art deco stilu tome dodatno doprinose budući da nisu nimalo svetle. Sobe u kući su prostrane i ogoljene i izrazito niskog su stropa. Dekoracija je zagasito crvena i smeđa i ona svojim beživotnim bojama takođe apsorbuje i poništava samu svetlost. Hodnici koji povezuju sobe još su mračniji, pa kada Fred uđe u jedan od njih čini se kao da lagano nestaje. Nameštaj, koji se nalazi u centru domaćinstva pripada pedesetim godinama prošlog veka. Čine ga ikonične tvorevine modernog dizajna stolica Dijamant Herija Bertoje i Eliptični sto braćnog para Ims. Ovi komadi nameštaja svojom fluidnom, mobilnom gotovo pa vazdušastom strukturom, koja omogućava da kroz njih protiče prostor predstavljaju suštu suprotnost nekadašnjem buržoaskom enterijeru. Enterijeru, koji je funkcionisao kao prirodni produžetak starog patrijarhalnog poretka, koji nam je pretećim prstom pokazivao gde šta treba da bude. Za razliku od njega, novi komadi dizajna pokazatelj su novog vremena, u kojem stvari ne mogu na duži rok zadržati niti isti smer niti isti oblik. Naprotiv. Sve se menja i sve nestaje istom brzinom kojom se i pojavljuje. Zarobljeni smo u promiskuitetu svih mogućih mreža i svih mogućih znakova. Naši identiteti su nestabilni i promenljivi i menjaju se lakše nego pol i naša boja kose. Utoliko je misterija glavne junakinje Izgubljenog autoputa Rene misterija lika kao nameštaja. Kao bizarnog, reklo bi se začudnog asemblaža, koji se proširuje kako film sve više odmiče. Tako imamo Rene kao asimetrični sto, kao crnu lampu, kao čisto staklo, da bi stvari kulminirale njenom mutacijom u vlastitu dvojnicu Alis. Jer, napokon, šta smo drugo mi, ako ne seksualni nameštaj, koji se neprekidno rearanžira. I čija je najveća tajna u nedostatku, u praznini same tajne. Na kraju, kada načinimo pun krug mi se vraćamo u početni položaj. Zajedno s junacima ovog filma. Vraćajući se beskonačno zamornom bivanju samim sobom. Bez mogućnosti bekstva. I bez mogućnosti povratka domu.

Domu, koji je oduvek tamo negde drugde, baš kao i mi.


петак, 11. август 2017.

ČOVEK GOMILE




Piše. Rastko Ivanović

Po ima priču pod nazivom “Čovek gomile” u kojoj pacijent, tek što je otpušten iz bolnice, seda u jednu kafanu u Londonu, uživajući u svojoj slobodi i posmatrajući večernju vrevu, kad primeti oronulog starca neobičnog izgleda i ponašanja koga smesta odluči da sledi. Isprva, čovek kao da nekud žuri s određenim ciljem. On stalno iznova prolazi gradom uzduž i popreko sve dok i onom što ga sledi ne postane očigledna besciljnost njegovog hodanja. Celu bogovetnu  noć hoda sad već opustelim ulicama i u svitanje to i dalje isto čini. Njegov pratilac ga sledi i čitavog narednog dana i napušta ga tek kad se ponovo spuste senke druge večeri. Pre nego što odustane, suočava se sa neznancem, gleda ga netremice u oči, ali neznanac ga ne primećuje i nastavlja svoju ophodnju.

Poovo delo jedna je od velikih oda misteriji grada.
Ko od nas makar jednom nije bio taj pratilac ili taj neznanac? Taj ulični hodač, koji postavlja sebi pitanje, gde grad počinje, a gde se završava?  Jer, u toj misiji "botanizovanja na asfaltu" čovek se veoma laklo premetne u voajera. U čoveka-pauka iz istoimenog stripa, koji prvog sledećeg časa zajaše mrežu okultnih sila, koju mu grad nudi. Jer, šta je uopšte život u gradu ako ne jedan veliki film. Film, u kome naše oko biva zamenjeno kamerom, koja se saobražava našim željama, strahovima i nadama. Jer, kamera je za nas moderne, ono što su bogovi bili za antički svet, kako nas je to naučio Godar u svom "Preziru". I samim tim jasno je da u jednom svetu, u kome filmovi ne kopiraju već sanjaju stvarnost i sam naš pogled mora biti filmski. Budući da na našoj retini ostaju otisnuti tragovi i onih filmova koje smo gledali, ali i svih onih, o kojima smo samo maštali.

Jer, ta mračna komora zvana naš mozak ponekad ume da nam priredi i neke tako lepe i tako nezaboravne stvari. Isto kao i naš grad. Grad, koji svake večeri montira po jedan nezaboravni film za svakog svog gledaoca. To jest, za nas.






петак, 4. август 2017.

MADLENA



Piše: Rastko Ivanović

“Šta je Madlena?” To je pitanje, koje nam se postavlja u jednom trenutku filma "Immemori", Krisa Markera. Madlenu je otkrio Prust kada je svoj kolač umočio u čaj i počeo da putuje kroz vreme, vraćajući se u prošlost, to jest, vraćajući prošlost nama.

U tom smislu, Markerov doprinos izgubljenom vremenu je pre prustovski nego frojdovski, budući da se drži mogućnosti iskupljujućeg oporavka prošlosti pre nego što traga za njenim potisnutim sadržajem zakopanim negde duboko u našoj fragmentiranoj sadašnjosti. Ali, na posletku to je uvek potraga za jednom prošlošću, koja je nemoguća, koja kao takva nikada ni nije postojala.

U njoj Marker uvek pronalazi obrise Hičkokove "Vrtoglavice", filma, koji je koliko metafora o padu i o prostoru, toliko i metafora o nečem što je još daleko teže predstaviti, a to je vrtoglavica vremena. I Marker kruži oko ovog filma, uhodeći njegove tragove, na isti onaj način, na koji protagonista "Vrtoglavice", detektiv Skoti Ferguson kruži oko objekta svoje želje, misteriozne Madlen, odnosno Džudi. Žene, koja je objekt umetnosti, taj mračni predmet muškarčeve želje.

No, veza između njih dvoje je nemoguća, jer nije moguće biti u vezi, nije moguće biti u odnosu s umetničkim delom. U tom smislu, ona je iluzija, "materijalizovano ništa”, ili kako bi se to u lakanovskoj psihoanalizi reklo, simptom muškarca kao subjekta. Ali, u neku ruku i sam Skoti postoji samo kroz nju kao simptom, odnosno celokupna njegova egzistencija, od kada je upoznao zasniva se na njoj, kao simptomu, pa samim tim ukoliko ona ne postoji, možda je tek i muškarac žena koja misli da postoji.

No kako bilo, ona je ultimativna fantazija, taj nemogući, taj nepostojeći predmet želje.

A njeno lice, kao i lice brojnih Markerovih ili Godarovih junakinja, ili pak Premindžerove Laure je link s prošlošću, link sa našim izgubljenim sećanjima, metonimijski link s samom istorijom filma.

Te mašine, koja učestvuje u konstituiasnju našeg pogleda na svet, te tehnologije imaginarnog, te tehnologije varke, koja je stvarnija od stvarnorg, te laži, koja nam konačno govori istinu.

I u tom smislu, Madlena je događaj, događaj, koji je, čini se, nepovratno izgubljen. I da bismo ga rekonstruisali potrebna nam je upravo slika. Slika, koja provocira događaj, koji bi bio "linija bekstva” od ovog mrtvog vremena. Vremena, u kome ako već konačno verovanje mora biti verovanje u fikciju, onda nam danas nedostaju i bolja fikcija, ali i bolji snovi.

I zato sanjajmo ponovo, ali ovoga puta, znatno bolje.



четвртак, 3. август 2017.

JFK


Piše: Rastko Ivanović

"Svako ga je odmah zapazio. Imao je tamni, narandžasto smeđi ten, poput instruktora skijanja a kada se nasmeajo gomili, zubi su mu bili zapanjujuće beli i jasno vidljivi na razdaljini od pedeset metara. U jednom trenutku salutirao je Peršing trgu, a trg mu je uzvratio pozdrav, tako da se kraljević i prosjaci glamura posmatrali jedni druge preko ulice, i to je bio jedan od onih veoma posebnih trenutaka u andergraund istoriji sveta. (...) (Č)oveku se moglo učiniti da je ovakvu scenu već gledao u desetak muzičkih komedija; bila je to scena u kojoj heroj, glavni glumac matinea, filmska zvezda, stiže u palatu po princezu. Ili, što je zapravo isto, a za naše podneblje značajnije, najpopularniji fudbaler, kralj studentskog kampusa, koji pristiže u dekanovu kuću, okružen svitom raspevanih studenata kako bi od dekana tražio poljubac njegove kćeri (...) I iznenada sam shvatio čitavu tradiciju, sve mi je postalo jasno, i razumeo sam depresiju koja je tankim slojem prevlačila okupljanje jer je sve uistinu bilo jednostavno: demokrate će nominovati kao predsedničkog kandidata čoveka koga će, bez obzira kolika njegova politička posvećenost bila, uvek nesumnjivo i čak protiv svoje volje doživljavati kao blokbaster glumca (...)"
 
Ovaj utisak sa predizbornog skupa demokrata u Los Anđelesu, koji je 1960. godine zabeležio Norman Majler u svom kultnom tekstu Supermen dolazi u supermarket, neminovno pada na pamet pri pogledu na trodelni panel Džejmsa Rozenkvista Novoizabrani predsednik (1960-1/1964), Inače, to je njegov prvi rad izveden u stilu slika-kao-bilbord. Nedostaje samo komentar Džozefa Kenedija - "Prodavaćemo Džeka kao sapun" (Whalen  1964, 446) - da bi predstava u potpunosti funkcionisala kao reklama. To ne čudi, ako se ima na umu da je u potrošačkoj kulturi, koja je bila ključni podsticaj Rozenkvistoovog dela, politički marketing funkcionisao kao reklama. To ne čudi, ako se ima na umu da je u potrošačkoj kulturi, koja je bila u ključni podsticaj Rozenkvistovog dela, politički marketing funkcionisao kroz siswtem reprezentacije: veštog dekorisanja, svakodnevnih pitanja živahnim bojama, spektaklom robe i industrijom zabave. Nasmejani Kenedi, u pastelno plavom odelu, zapravo je proizvod, kao i torta i automobil pored njega. Rozenkvist je sva tri motiva i preuzeo iz reklama; tortu iz oglasa, koji je 1954. godine izašao u magazinu Lajf, automobil iz nešto starijeg broja iste revije, a Kenedijevo lice sa postera iz predsedničke kampanje.

Donald Vilson, koji je poster dizajnirao, ovako opisuje njegovo nastajanje: "Predsednik Kenedi bio je fasciniran sopstvenim fotografijama ali i ekstremno kritičan pa mu je ovaj poster bio posebno zanimljiv. Veliko pitanje u leto 1960. godine bilo je da li napraviti ozbiljan, zreli ili  poster sw osmehom. U tom konkretnom trenutku jedna od najčešćih primedbi koju su mu republikanci upućivali bila je da nema dovoljno iskustva za predsednika što je mnoge ljude oko njega - uključujući i  njega samog - u početku navelo na pomisao da bi poster trebalo da bude ozbiljan i zreo. Ja sam ga ubedio da izgleda divno kada se osmehuje ali to nije bilo lako... Poster s osmehom štampan je u više miliona primeraka koji su se pojavili svuda po Americi."

Dobro je poznato da su Rozenkvistove slike uvek nastajale po predlošku, da je žive modele menjao vizuelnim posrednikom: fotografijom, posterom, reklamom.Kenedi, kao tema, savršeno je pogodovao ovakvom konceptu. Iako se činilo da javnost zna sve o njegovom privatnom životu i političkim aktivnostima, prdstava koja je do nje dolazila - baš kao i Rozenkvistova slika - bila je uvek posredovana, selektivna i pažljivo kontrolisana. Projekcija "političkog artefakta" Kenedi nastala je u procesu komodifikacije, utemeljenom u brižljivo osmišljenoj idealizaciji i očekivanjima birača. Tri decenije kasnije, nakon brojnih istorijskih i pseudoistorijskih dekonstrukcija "slike o Kenediju", na pitanje o čemu je slika Novoizabrani predsednik Rozenkvist odgovara: "To je slika čoveka koji sam sebe reklamira" (Goldman 1992, 101).

A reklama je danas kao i u vreme Kenedija zapravo sve. S tom razlikom, što ako je nekada iza obećanja i postojao nekakav proizvod, onda danas iza nje nema više ničega. Osim, naravno, najobičnije magle simulacije.

Istorija se pretvorila u film, a naši takozvani životi u džinovsku sablasnu predstavu, u kojoj više nema posmatrača, jer svi u njoj glumimo, uglavnom bez ikakvih šansi za oskara ili bilo kakav sličan zgoditak.

Ne vidimo li moć te predstave možda i najbolje na primeru Lane Del Rej? Jer Lana je čuvena Diznilend patriotkinja koja Ameriku slika kao neku vrstu utopije u tehnikoloru. Ili još jednostavnije rečeno, njena Amerika je zemlja koja postoji samo u mitovima i u pričama. Jednom rečju, u slici.

Uostalom, nije li Džeki Kenedi, koju Lana glumi u spotu za numeru "National Anthem" bila ta koja je Kenedijev boravak u Beloj kući uporedila s legendarnim fikcionalnim kraljevstvom Kamelot? Jer zahvaljujući dotad nezapamćenoj proliferaciji medijskih slika Kenedi je bio prvi američki predsednik koji je okupirao naše dnevne sobe.

Dvadesetak godina pre njegove pobede Adorno je život u Americi već video kao jedan veliki rijaliti program. Film koji nema više ko da gleda jer smo svi postali statisti u njemu. S Trampom u drugoj polovini druge decenije 21. veka stvari su samo dovedene do sveopšteg paroksizma.

Reči više nemaju bilo kakvog značenja a sve što je do juče bilo čvrsto sada se pretvorilo u PR. Takoreći iza magle simulacije nema više ničega. Osim slike. I Lane Del Rej.






среда, 2. август 2017.

HODAM SAD KAO ZOMBI


Piše: Rastko Ivanović

Kapital je, kažu Delez i Gatari, “šarena slika svega što je ikada postojalo; začudan hibrid ultramodernog i arhaičnog. A ako postoji neko telo, u kojem se sve sabira onda je to, svakako, telo zombija. Jer, ne postoji nijedno drugo tako upečatljivo telo-brikolaž, koje bi bolje opisalo samu unutrašnju logiku kapitalizma kao takvog. Bilo da želimo da govorimo o eksploataciji živog od mrtvog rada, ili o nečem tome sličnom.

Jer, kapitalizam je sistem koji i samu smrt pretvara u vrednost, sistem koji se hrani i samim njenim crevima. I pritom iz njih izvlači višak vrednosti. Baš kao i iz naših simuliranih života.

I tu se javljaju kao odgovor oni stari, Romerovi zombiji. Zombiji koji ustaju protiv pretvaranja smrti u vrednost. Protiv življenja života u srmrti za života samog.

A nisu li oni, zapravo, mi? Izbledele medijske slike, koje se sporo kreću kroz ovaj naš, opusteli kapitalistički pejsaž u kome ni nema više ničega. Osim sve novijih i novijih i sve šarenijih i šarenijih igračaka, kojima smo kao kakva deca opčinjeni.

Jer, mi smo, danas, ušli u jedno i više nego depresivno vreme. Vreme, u kojem, paradoksalno ili ne, nade, ima, ipak, sasvim, sasvim dovoljno.

Ali, ne izgleda i za nas.



уторак, 1. август 2017.

LANA U DIZNILENDU




Piše: Rastko Ivanović

“[Kenedi] se nikada nije pojavio u pravom filmu, već je televiziju pretvorio u svoj veliki ekran i postao najveća zvezda XX veka”, tvrdi Džon Helman u nameri da naglasi značaj novog medija ali i Kenedijevu, za političara, po svemu izuzetnu popularnost. I zaista, Kenedi je zahvaljujući do tad zaista nezabeleženoj proliferaciji medijskih slika prodro u sve prostore naših svakodnevnih života. Štaviše, od tad političari počinju da žive u našim televizorima.

Jer, kako je to predvideo Adorno sada već uveliko davnih 40-ih godina 20. veka, naši životi pretvorili su se u jedan veliki rijaliti program. U film, koji više ni nema ko da gleda, budući da svi glumimo u njemu. Uglavnom, bez ikakvih šansi za oskara ili bilo kakav sličan dobitak.

To je film, koji se odvija ovde i sada, u našoj večnoj sadašnjosti. Jer, u jednom vremenu, koje pati od hronične neuhranjenosti produktivne imaginacije, biti deo prošlosti znači u stvari biti budućnost sama, kako to u temi “Love” peva Lana Del Rej.

Ogrnuta u zastavu s pedeset zvezdica, ova Diznilend patriotkinja peva o zemlji, koja kao takva više ni ne postoji, a možda nikada ni nije. Barem ne na onaj način, na koji ona o njoj peva.

Jer, to o čemu ona peva je nostalgični kliše o obećanoj zemlji, o utopiji u tehnikoloru. O mestu, koje postoji samo u mitovima i u pričama, jednom rečju, u slici kao takvoj.

No, šta bismo mi bez priča, koje svakog jutra pričamo sebi pre nego što odemo na pijacu laži i s poverenjem gledamo u prodavce. Konačno, da nema iluzije koja podržava samu realnost i ista ta realnost bi se raspala, baš kao i mi.