понедељак, 23. октобар 2017.

LP DUO





Piše. Rastko Ivanović

Tišina je, kroz istoriju, oduvek bila prisutna u umetnosti. Ona se nalazi na početku i kraju svakog dela, ali i na različite načine ispunjava pojedine segmente umetničkih kompozicija. U tradicionalnoj muzici, tišina ističe zvuk i naglašava početak i kraj fraze, luka, većih i manjih celina, usmerava pažnju na pojedine motive, akcentuje kulminacione tačke i tačke smirenja. U slikarstvu, prazan prostor daje veći intenzitet formi i njenoj punoći, vodi posmatrača do određenih punktuma na slici, dok u filmu učestvuje u vidu izražajnog sredstva u oblikovanju dramske radnje. Tradicionalni diskurs umetnosti mapira tišinu kao senku i pomoćno sredstvo u službi zvuka, slike i filmske dramaturgije, dok u savremenoj umetnosti tišina kao znak stiče ravnopravnost u odnosu na zvuk, kada je eksponirana kao autonoman fenomen. Interesantno je da je i nemi film, koji u sebi tišinu sadrži kao "datost", na početku razvoja filmske umetnosti na svaki način stremio da različitim sredstvima zvukom ispuni projekciju.

Jer, tišina zapravo ni ne postoji. Baš kao ni prazan prostor. 1965. godine Džon Kejdž je ušao u gluvu sobu Univerziteta na Harvardu. Tom prilikom, učinilo mu se da čuje dva zvuka. Jedan visok a drugi dubok. Inženjer, koji je radio u ovoj ustanovi, objasnio mu je da je visoki zvuk bio rad njegoivog nervnog sistema, dok je onaj drugi, duboki, predstavljao cirkulaciju njegove krvi. Ponukan ovim saznanjem Kejdž je zaključio da dok god je živ uvek će biti zvukova. I ti isti zvukovi nastavće da postoje i nakon njegove smrti. U tom smislu, Kejdž kaže da nema apsolutno nikakve potrebe da brinemo za budućnost muzike.

I otad, muzika se, zaista, otvorila za svaki čujni, ili možda bolje rečeno, moguće čujni zvuk. Pa i za onu, najmanju jedinicu zvuka, za kvantni deo zvuka, poznat i kao fonon.

Kako to zvuči kada se izvodi kvantna muzika imali smo prilike da se uverimo u subotu, 21. oktobra 2017. godine, na velikoj sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta, “Ljuba Tadić”, na koncertu LP Dua.

Praćeni impresivnim video-radovima, Metaklinike, uz nesebičnu stručnu podršku profesora Vlatka Vedrala, Sonja Lončar i Andrija Pavlović, poveli su nas ovoga puta na putovanje na kojem se ukrštaju, muzika, nove tehnologije, i naravno kvantna fizika. Od priča o Kazimirovom efektu, pa preko one o vakuumu, oni su svojim izvođenjem inicirali dijalog između ove naše, fizičke realnosti i onog drugog kvantnog sveta. Izvodeći kompozicije Mejeringa, Najmana, Božićevića ili pak Rajlija oni su nas teleportovali među neka nova zvučna prostranstva, koja zahtevaju “nove uši za novu muziku”. Muziku, koja će možda u jednom trenutku biti okaratkterisana kao revolucionarna. Kao uzvišena poput zvezde i iznenadna poput samog noćnog napada.


Нема коментара:

Постави коментар