петак, 26. јануар 2018.

RAZMIŠLJANJA O IZGNANSTVU


Piše: Rastko Ivanović

Izgnanstvo je istovremeno neobično privlačna tema za razmišljanje i užasan doživljaj u ljudskom iskustvu. Ono je nezalečivi raskol između ljudskog bića i rodnog mesta, između sopstva i njegovog istinskog doma, koji stvara neprebrodivu ophrvanost tugom. Iako je istina da književnost i istorija sadrže junačke, romantične, slavne, pa čak i trijumfalne epizode iz života izgnanika, one nisu ništa više od pokušaja da se savlada sputanost osećajem otuđenja. Dostignuća u izgnanstvu se neprestano podrivaju gubitkom nečega što je zauvek ostavljeno za sobom. Ali ako je istinsko izgnanstvo stanje konačnog gubitka, zašto se ono tako lako preobražavalo u moćni motiv moderne kulture, za koju bi se čak moglo reći da ju je obogatilo? Navikli smo da o modernom periodu razmišljamo kao o dobu duhovne osiromašenosti i otuđenosti, zebnje i međusobnog udaljavanja. Niče nas je naučio da osećamo nelagodnost pred tradicijom, a Frojd da na domaćinsku prisnost gledamo kao na pristojno lice patricidnog i incestuoznog besa. Moderna zapadna kultura velikim je delom tvorevina izgnanika, emigranata, izbeglica. Štaviše za narode Knjige, izgnanstvo i jeste neizbežna sudbina svih ljudi na zemlji. I u osnovi svakog religijskog kulta i leži duboko uverenje da se naš dom nalazi tamo negde drugde. Jer u neku ruku svako od nas je tuđin u svom vlastitom svetu. I možda biranje života u tuđini i znači jačanje upravo naših osnovnih pozicija. Jer ako prvo ne izgubimo sebe kako bismo se onda uopšte i pronašli.

Uostalom, subjekt se nikada ne može ostvariti ukoliko je rešen da gradi kuću na čvrstim temeljima. A ukoliko je rešen da čitav život provede u jednoj jedinoj kući to znači da je osudio sebe na život u dragovoljnom pritvoru. No, mi smo bića koja su po svojoj prirodi uvek na putu. Bića koja uvek hrle ka svojoj stvarnoj ili zamišljenoj domovini. I biti odnosno postojati na tom putu znači ne pripadati ni jednom jedinom mestu, ne identifikovati se sa bilo čim. To jest, biti usmeren ka budućnosti a nikako ne ka istoriji. To drugim rečima znači nalaziti se konstantno u stanju onog usmerenog lutanja. Biti u stanju anabaze, to jest kretanja ka sebi ka svom vlastitom vrhuncu. Jer izgraditi nešto i potom otići, nije li to možda i najbolji opis kompletnog ljudskog stanja? Stanja koje se može opisati i rečima graditi oganj. Jer oganj je taj koji neprestano gori, koji greje, svetli i osvetljava trenutke naših vlastitih života. Ali je on taj, koji i pre uništava nego što gradi. No između toga dvoga, između izgraditi i otići ni nema bilo kakve razlike. Jer svakako da nam je prvo potrebno utemeljenje, prvo nam je potrebno da izgradimo nešto ali ukoliko nam se pruži prava prilika ili možda bolje rečeno prilika za pravi život mi neminovno moramo i skrenuti sa puta. Jer biti skrenut sa puta, hrliti u susret onom što je nepoznato, onom što je službeno prognano nije li to možda i jedina istinska prilika za onu pravu sreću. Jer ukoliko ne bi smo skrenuli u smeru nekog našeg Mlečnog puta šta bi nam onda uopšte i oblikovalo živote?

Jer, konačno, ko smo uopšte mi ako ne bića koja se nalaze u stalnoj seobi u odnosu na same sebe.



Нема коментара:

Постави коментар