недеља, 25. март 2018.

OPROŠTAJ




Piše: Rastko Ivanović

Kao u Celanovom stihu ima ljudi čiji je bitak oslonjen na nestalnost. I oni su uvek negde drugde. Nedostižni. I nikada nećemo uhvatiti korak za njima. I zato ih naposletku hteli to ili ne moramo pustiti. Sve drugo vodi u mrcvarenje i u lošu beskonačnost. Tuga, očaj, bol. To sve sami sebi radimo. I niko nam drugi nije kriv. A život? Život koji je uvek u pitanju nastaviće već nekako da se kotrlja. U ritmu tam tama ili ne potpuno je svejedno. 
                                                                                                                     
Na kraju iako ih nikada više ne vidimo neke ljude nećemo nikada zaboraviti. I možda bi bilo lepo da budemo uvek za njih tu i da oni uvek kod nas imaju pruženu ruku i otvoreno srce, ali...

Kada se na kraju podvuče crta shvati se da neurotičari ama baš uvek iznova stradaju u istim okolnostima. I da se drže potpuno istog zakona i u ljubavi i u njenoj mračnoj strani poznatoj kao mržnja. A to su projekcija i prinuda na ponavljanje. 

I šta onda ostaje u tom začaranom krugu? Pisanje kao ponovno odigravanje svojih ljubavi, putovanja, uspomena i utvara i večito putovanje za onom ili onim, koje se odvija u okrilju sna.

петак, 16. март 2018.

BFI 2018. VELIKI KROTITELJ



Piše: Rastko Ivanović

Živo telo je složena mreža nagona, sila, energetskih tačaka i tokova, u kojoj koegzistiraju senzomotorički procesi i nagomilano telesno sećanje, genetski kod i telesni udari. Svako je telo više od jednog: radno telo, telo zabave, sportsko telo, javno i privatno telo, telo od mesa i kostiju. Reklo bi se da je danas telo naprosto sve. I da na ovom svetu postoje samo tela i jezici. Ali šta je to u telu što nas čini većim od nas samih? Da li postoji nekakav trezor, nekakav grumen, konačno nekakav skriveni dijamant, koji predstavlja to naše beskrajno ranjivo "ja" koje je uzdrhtalo u telu?

Predstava Dimitrisa Papajoanua "Veliki krotitelj" je arheološka potraga za tim skrivenim grumenom. Predstava o identitetu, o prošlosti, o nasleđu, o agoniji, o korenima, o strahu, o telu iznad i ispod zemlje. O potrošnji kao takvoj. O linijama bega u našem savremenom društvu nadzora. I o potrazi za smislom. Smislom, koji je upravo taj dijamant skriven u dubini koga autorova ruka pokušava da se dokopa. Naravno, niko ne može biti siguran da ta dubina nešto skriva, no u svakom od nas postoji taj grubi pokret, taj trzaj ruke i tela koji gnječi lice onog drugog u nadi da će tu ili iza njega ipak nešto pronaći.

Postoji jedna stara priča o Sen Pol Ruu, koji je ponekad davao da se na vratima njegovog zamka smešteneog u Kamareu u trenutku kada on tone u san istakne natpis, "Pesnik radi".

Plesni komad Dimitrisa Papajoanua "Veliki krotitelj" deluje kao autorov san ispisan na sceni. Jedno makabričko putovanje u središte sopstva. Jedna pesma, kao u slučaju svake vrhunske plesne umetnosti, koja je oslobođena svekolikog pisarskog oruđa. Predstava kojom je na najbolji mogući način otpočelo 15. jubilarno izdanje Beogradskog festivala igre.






понедељак, 12. март 2018.

PROTIV RAVNODUŠNOSTI




Piše. Rastko Ivanović

Ravnodušnost je postala jedina velika kolektivna strast našeg vremena. I valjda se baš zato svako ispoljavanje strasti doživljava kao vređanje jedne sveopšte ravnodušnosti. Jer u vremenu, koje je obeleženo žrtvenom ideologijom kao kakvim artiljerijskim pohodom našeg savremenog nihilizma svaki je oblik strasti naposletku osuđen na smrtnu presudu. Smrt ideologije, smrt umetnosti smrt politike i smrt svega. A sve samo da bi se u tom sveopštem filmu katastrofe spasile banke. Jer jedino što je neuništivo jeste samo uništavanje. Ali ono što se može suprotstaviti njemu jeste suverenost ideje. Jer, naposletku ideja je ta koja nas vodi ka fuziji, koja nas vodi ka ujedinjenju žive misli i organizovane akcije. S verom u nemoguće, protiv iznurenih čuvara starog i za pobedu novog koje će doći ko zna kad i ko zna kako ali svakako za njegov dolazak svi mi moramo platiti skupu cenu. Za slobodan razvoj svakoga i za slobodan razvoj svih.

петак, 2. март 2018.

PROMENA




Piše: Rastko Ivanović

Volimo ono u šta ne možemo poverovati dvaput. I baš zbog toga i u ljubav kao i u smrt možemo zakoračiti manje nego što je to moguće čak i u Heraklitovu reku. I upravo zbog toga i jedno i drugo su sami sebi i glava i rep i baš zato odbacuju sve drugo što postoji. To je i glavni razlog zbog čega neprekidno u sebi moramo da razvijamo ideju vernosti. Vernosti prema onim stvarima za koje se već odavno čini da su nepovratno izgubljene. Jer kako bismo inače kao u Remboovim stihovima naoružani jarkim strpljenjem uopšte i mogli da kročimo u sjajne gradove. Gradove, čiji sjaj često nije ništa drugo nego puki plod našeg sanjivog verovanja.

Verovanja u nešto više od životarenja u pristajanju na neprekidni status kvo.

Status koji oličavaju svi ti naši vajni gospodari. Diskretni i bezbojni bankari, medijske pijavice i stranački prvaci, ratni kao i antiratni profiteri, glasnogovornici međunarodne zajednice, fašistički ispljuvci najrazličitijih fela, kočijaške patriote i hulje potekle s ovog ili onog izvora. Svi ti pi-arovi, opion makeri, i slični računaoci naše produktivnosti. Svi oni koji poput pokvarene ploče mantraju o protestantskoj etici i o duhu kapitalizma.

I svi oni na umu imaju upravo promenu. Ali kakva je to uopšte promena? Pa ona kozmetička. A kakva pa druga i moćže da bude u svetu ovakvom kakav trenutno jeste.

Svetu, u kojem ste primorani da birate, kako nas uči jedna stara kineska izreka između dva jazavca koji dolaze sa istog brda.

Svetu, koji iz dana u dan neprestano srlja u prazno. I to sa jednom probušenom gumom. Jer u klizanju po nesigurnom ledu spas jedino i leži u brzini. Ali ponekad je reklo bi se potrebno da i sama brzina uspori. Kako bismo upravo bili u stanju da se suočimo sa prazninom. Kako bi mogli da se spustimo do samog srca ljudske patnje i kako bismo u sebi mogli da otkrijemo dotad neslućene kapacitete i mogućnosti koje će nam otkriti da smo kadri i za ono za šta nismo znali da smo sposobni. Kako bismo s istim tim bezgraničnim darom mogli da pozdravimo i ono zbog čega je zaista vredno živeti.

Jer promena je baš kao i novo jednom bila moguća i možda će to ponovo biti.