недеља, 25. март 2018.

OPROŠTAJ




Piše: Rastko Ivanović

Kao u Celanovom stihu ima ljudi čiji je bitak oslonjen na nestalnost. I oni su uvek negde drugde. Nedostižni. I nikada nećemo uhvatiti korak za njima. I zato ih naposletku hteli to ili ne moramo pustiti. Sve drugo vodi u mrcvarenje i u lošu beskonačnost. Tuga, očaj, bol. To sve sami sebi radimo. I niko nam drugi nije kriv. A život? Život koji je uvek u pitanju nastaviće već nekako da se kotrlja. U ritmu tam tama ili ne potpuno je svejedno. 
                                                                                                                     
Na kraju iako ih nikada više ne vidimo neke ljude nećemo nikada zaboraviti. I možda bi bilo lepo da budemo uvek za njih tu i da oni uvek kod nas imaju pruženu ruku i otvoreno srce, ali...

Kada se na kraju podvuče crta shvati se da neurotičari ama baš uvek iznova stradaju u istim okolnostima. I da se drže potpuno istog zakona i u ljubavi i u njenoj mračnoj strani poznatoj kao mržnja. A to su projekcija i prinuda na ponavljanje. 

I šta onda ostaje u tom začaranom krugu? Pisanje kao ponovno odigravanje svojih ljubavi, putovanja, uspomena i utvara i večito putovanje za onom ili onim, koje se odvija u okrilju sna.

Нема коментара:

Постави коментар