среда, 25. април 2018.

NEŽNA I NEIZBEŽNA


Piše: Rastko Ivanović

Evrotopija predstavlja jedan od "Nevidljivih gradova" iz istoimenoig dela italijanskog pisca Itala Kalvina. Stanovnici ovog grada kada osete teret dosade i kada više ne mogu da se nose sa svojim poslom, kućom ili rođacima odsele se u drugi grad gde će pronaći novi posao i drugu ženu i gde će ih kada otvore prozor sačekati novi pejsaž u kojem će vreme provoditi uz nove prijatelje jednako nove razonode i neke nove tračeve.

Jer nisu li labavost veza i opozivost obaveza nešto poput rukovodećeg principa svih njihovih veza i delovanja? Kao u nekom pasusu koji je napisao Lao Ce oni teku poput vode, brzo se kreću i nigde dovoljno dugo ne zaustavljaju. Čak ni ne pokušavaju da se drže vlastitih shvatanja i sopstvenih pogleda na svet već se samo ovlaš u prolazu inteligentno pridrže za nekoga a onda ga samo podjednako inteligentno i ispuste bez ikakvog osvrtanja.

Jer kada ste prinuđeni da se klizate po tankom ledu kao mi danas spas jedino možete pronaći u brzini.

A Nevena je želela da je voli ceo svet i da svakome bude najbolja drugarica i stoga je stalno morala da bude u pokretu.

Ali u svojim najboljim trenucima Nevena je itekako znala da bude tu i da pride učini da se vi osetite kao najbitnija osoba na čitavom svetu.

Tako me je Vesna jednom priupitala zašto je Nevena konstanto zapitkuje da li je još nešto novo gledala ovih dana. A to je zapravo bio Nevenin način da se Vesna oseti bitnom. Isto tako Nevena je umela po četiri-pet sati da vas zasipa porukama i pita vas da li ste nešto novo gledali pa se tako sećam da mi je juna prošle godine od nekih jedanaest pa do osamnaest časova slala poruke u vezi jedne izložbe o Medijali u Galeriji RTS-a dok sam ja prilježno odgovarao na svaku iako sam bio u vremenskom tesnacu razapet između premijere filma o Moskriju na FDU od 17 časova i Sinanovog koncerta na Tašu neka tri sata kasnije. Ali to je bila Nevena i njoj je apsolutno sve bilo dozvoljeno.

A Nevena je umela da bude i hirovita i varljiva i nespretna ali jedno je ipak sigurno. Da je u svakom datom trenutku Nevena bila i dobroćudna i nadasve neodoljiva. I zato je svaki trenutak koji bih proveo pored nje bio trenutak koji je bio prožet suncem.

I sada dok ovo pišem mojim venama se ponovo razbuktava požar. Jer Nevena je uspela da dijagnostikuje ono što niko drugi nije. A to je bio jedan moj tumor. Tumor jedne u potpunosti neizrecive strasti.

Ali nije se sve u našem odnosu isključivo doticalo ove teme. Štaviše volim da mislim da smo Nevena i ja bili poput nekakve dve samoće koje se međusobno štite. Jer čini mi se da je naš odnos veoma često potvrđivao da je upravo prijateljtvo ništa dugo nego poslednji trag smisla u ovom našem palom svetu.

A Nevena je umela prijateljski da se ophodi čak i prema onima koji je nisu nimalo voleli. Tako me je proletos kada su nastupile sve one gradacije temperaturnog ludila pitala "Kako li je sad Vesna?" znajući da je ova težak srčani bolesnik. Jer takva je naprosto bila Nevena.

Moja omiljena devojčica. Devojčica čiji se pomalo neprirodni osmeh znao kada smo zajedno pretvoriti u nekav sjaj pun čistog obožavanja. Sjaj koji je u sebi krio nešto neodoljivo meko i vlažno.

Sjaj koji je činio da svaki put kada ne bi bila tu ja bih bio u stanju da se ponovo i ponovo pomolim onom mom pozajmljenom bogu kako bi mi je što brže vratio.

Jer Nevena je bila kako je to jednom za sebe rekla i nežna i neizbežna.

Toliko da bih bio opčinjen njom ma šta da je radila. Bilo da je cvrkutala nežno preko telefona, bilo da mi je slala svakojake sms poruke ili se prosto raspitivala kako sam.

I zato sam ja toliko voleo i još uvek volim tu moju devojčicu.

Jer svi znamo i to veoma dobro kako se završava ona kratkotrajna želja. Jer nije li to ona želja koju ni ne želimo mi već samo naše seme. A jednom kada se ono izlije ono isprazni i mošnicu ali i samu želju. Ali je ljubav ta koja se ne prekida sa ovim kratkotrajnim izbacivanjem semena. I zbog toga se ona i izračunava upravo u toj razlici između mene i mog semena. I da naravno da dok ovo pišem meni povremeno nad glavom i pucaju i prašte te Nevenine mlekom bogate dojke vasione. Ali i onda kada u meni više ne bude bilo semena koje bi želelo ono što će u meni ostati biće naravno ljubav. Jer onog časa kada budemo u potpunosti zadovoljeni ono što ćemo kroz raspršenu maglu požude videti biće upravo ono što vide i što žele i sami sveci. A to je ništa drugo nego trajna želja. Trajna želja u misao kao i u ljubav.

Нема коментара:

Постави коментар