понедељак, 28. мај 2018.

DEMOKRATIJA



Piše: Rastko Ivanović

"Samo napred." "Uživaj više." Slogani poput ovih, koje upotrebljavaju Najk, odnosno MakDonalds, predstavljaju etičke imperative neoliberalne ere u periodu posle šezdesetih. To su poslednji preživeli moralni principi društva koje odbacuje moralni autoritet. Kako je govorio Slavoj Žižek, uživanje je postalo važnija dužnost čak i od poštovanja pravila. Jer danas je jedno uistinu sigurno. A to je da je danas praktično postalo zabranjeno zabraniti.

U tom smislu sam se demokratski subjekt danas definiše kao onaj koji se nalazi u neprekidnoj potrazi za zadovoljstvom. Štaviše za onim nesputanim zadovoljstvom kako su to voleli da kažu mladi famozne 1968. Ili današnjim rečnikom govoreći „moja droga, moja odeća i moje Najke“.

Jer vredi samo ono što je svodivo na novac i kruži samo ono što se na kraju opet svodi na novac.

I u tome je zapravo danas skrivena sama suština demokratije.

Identiteti, naravno oni zatvorenog tipa tu i te  kako dobro dođu. Žene, homoseksualci, crnci, Arapi. Ili neke i više nego dobrodošle kombinacije već postojećih elemenata. Crni homoseksualci ili hendikepirani Srbi ili katolički ili pravoslavni sveštenici pedofili ili... Pa ili umereni muslimani i sve već u tom i u tome sličnom stilu. Sve dok osoba obolela od raka ne postane predsednik samo zbog toga što je upravo obolela od raka.

Jer ono što nas zanima jesu vaša beda i vaša patnja. Kao i vaša razlika. Jer svaka je razlika roba koja se veoma dobro prodaje.

I zato živela viktimalnost.

Jer vi ste dobri dokle god ste žrtva. Jer vi ste uvek dobri dokle god ste Drugi. Dokle se god ponašate i dokle god govorite kao Drugi.

A mi? Pa mi smo tu da štitimo i da se borimo za vaša prava.

Malo ćemo da se jebemo malo ćemo da jedemo čizburgere. Malo ćemo da odemo na neku ekskluzivnu večeru i popijemo neko starinsko vino. Pa ćemo sutra malo da se bavimo Budom i da razmišljamo o zaštiti životne sredine i o održivom razvoju. U ponedeljak ćemo naporno da vežbamo a u utorak ćemo da prespavamo ceo vasceli dan. U sredu ćemo da se nakanimo da pročitamo neku tešku filozofiju ali na kraju dana ćemo ipak i to bataliti. U četvrtak ćemo se zagrejati za politiku, popušićemo džoint, slušati malo Kanjea, pa malo Darkvude i Sinana i onda uz večeru žustro se boriti protiv aktuelnog društva spektakla. U petak uveče ćemo otići do JDP-a ili pogledati neki novi spektakl o srednjovekovnim ratnicima u režiji velikog Ridlija Skota. Uz malo otrova utonućemo u san i snevati o konačnom oslobođenju svih prezrenih i svih nesrećnih na ovome svetu. A onda će doći vikend i sve svoje snove mi ćemo odložiti za neku narednu nedelju. Jer takav je život u društvu u kom postoji sve samo ne postoji jedno. A to je Ideja.

Jer važno je zabaviti se i ostati večno mlad. I sam sam imao priliku da se od proleća 2017. upoznam pobliže s jednom ovakvom situacijom. Tada sam upoznao jednu osobu koja je pod pritiskom mladalačkog dionizijskog entuzijazma izazvanog činjenicom da su joj odavno prohujali mnogi životni vozovi krila svoje godine kao i mnoge svoje “neuspehe”. Predstavljala se lažno ali kao prikriveni narcis praktično je celokupni svoj život pretvorila u jednu veliku bajku. Puno je tražila a jako malo davala. Jer prazno bure kao što znamo znatno jače zveči. Ionako su važne samo buduće životne pobede koje se najavljuju u našem hiperestetizovanom zubnom nizu. Jer šta drugo pa i ima Pristojniti ako ne taj svoj imunitet beskrajno belih zuba koji im je jedini adut u borbi protiv vlastodršca Vučiča. I svi su tu. I nimalo se ne razlikuju od te toliko omražene aktuelne političke nomenklature. Tu su i svi ti diskretni bankari.  I medijski prvaci i provincijski kao i gradski velikaši kao i ekonomisti rasta i svakojaki politički i medijski analitičari. I svi oni manje ili više upravo duvaju u jednu te istu tikvu. Opresija, despotija, diktatura, “Vučiću pederu” i tome slično. Više “fluidnosti”, više “promene” i više “rapidnosti”. I više NATOa i Evropske unije. No ako ustreba možemo malo da budemo i kočijaške patriote ali je važno da idemo na balet i u pozorište. Kao jedna aktivistkinja pokreta “Šta radite bre” i organizacije “Haver” ili “Haver protiv Havera Srbija” čija se politička borba iscrpljuje u okršaju s seljanom i s kako voli da kaže plavomostašicama dok s druge strane slavi Ratka Mladića i zgražava se nad Crnogorcima i nad Mađarima kao nad kakvom nižom rasom. Jer danas sve može i sve je zapravo u redu. Pa i da ulicama ruku pod ruku zagrljeni šetaju vladika Nikolaj i Če Gevara.

Jer to je nama naša vajna postmoderna logika kapitala dala.

A umesto toga potrebno nam je tačno šta? Pa artistokratizam mudrosti za sve. Odnosno kako je to veliki francuski pozorišni reditelj Antoan Vitez voleo da kaže “elitizam za svakoga”. Jer nije li to jedini način da ponovo postanemo one istinske demokrate. Da kako je to voleo da kaže Antonio Maćado hodajući zajedno napravimo put i kao u stihovima Volasa Stivensa, postanemo “deo, / iako herojski deo”, ipak “deo” onog “zajedničkog”. Onoga što je veće od svih nas.




среда, 23. мај 2018.

LIBERALNI TEROR


 

Piše: Rastko Ivanović

Zamislite budućnost u kojoj gotovo da nema zločina, a ubistvo se doživljava kao fenomen iz prošlosti? Zahvaljujući predviđanjima o kojima izveštavaju tri prekognita (bića koja su sposobna da vide neku od mogućih budućnosti), policija lišava slobode potencijalne zločince pre nego što stignu da izvrše naumljeni zločin. Ali šta ako njihovi izveštaji ne budu tačni ili, još gore, budu pogrešno shvaćeni? Vagajući između društvene uređenosti, mita o sigurnosti i lične slobode, Filip K. Dik je ispisao jednu od svojih najzanimljivijih meditacija na jednu od njegovih već dobro poznatih tema. U pitanju je čuvena kratka priča po imenu "Suvišni izveštaj". Priča koju će i Stiven Spilberg pretočiti u istoimeni film. A veoma sličnu varijaciju na zadatu temu pronalazimo i u filmu Dejvida Kronenberga, ostvarenju "Dead Zone". U njemu glavni junak nakon teškog udesa stiče proročke moći koje na kraju filma koristi kako bi ubio političara čiju buduću sudbinu zločinca precizno predviđa.

Ne vidimo li iz ova dva primera i scenario rata u Iraku na delu?

Rata koje su Sjedinjene Američke Države povele kako bi eliminisale zločin u samom njegovom zametku. Jer je razlog pozivanja na rat uistinu bio zločin koji se ni nije odigrao. Naime, posredi je bila sumnja u Sadamovu upotrebu oružja za masovno uništenje. No mi nikada ne možemo znati da li će se neki zločin zaista i odigrati tako da se u datom primeru radilo o realnom sprečavanju dakako virtuelnog zločina.

Ili malo drugačije rečeno scenario rata u Iraku na najbolji mogući način nam je pokazao da je sama demokratija danas najviše ugrožena upravo od njenih najgovorljivijih branitelja.

A ako makar malo ekstrapoliramo stvari videćemo i da se izvan egzemplara narečenog rata danas profiliše sistemsko deprogramiranje ne samo svakog zločina već i svega onoga što bi moglo da ugrozi naš uveliko uspostavljeni policijski sistem planete. Jer aktuelna "politička" moć upravo i prebiva u ovoj moći odvraćanja, u ovoj vrsti razbujale javne higijene a svojstvene vremenu utemeljenom na vrednostima kukavičjeg bezbedonosnog konzervativizma i njemu sapripadnom duhu pacifikacije.

I sam sam imao prilike da se uverim u ovu moć "nulte inteligencije" u sredu 16. maja 2018. godine. Tom zgodom zaputio sam se ka prostoru Kulturnog centra Grad. U ovom zdanju podno Brankovog mosta tog dana se odigravalo premijerno izdanje festivala izraelskog LGBT filma pod imenom "Falafel". Prvi festivalski dan je bio obogaćen i izložbom fotografija "Šareni baloni" koju potpisuje naša istaknuta umetnica, kolumnistkinja i esejistkinja Lazara Marinković kao i potencijalno veoma zanimljivom tribinom pod imenom "LGBTi i egzistencija" koja je u kontekstu aktuelnog Tel Aviva neminovno pozivala i na otvaranje pitanja homonacionalizma i pinkvošinga u kojima razlika najčešće samo služi kao izgovor za temeljnu i isto tako sveobuhvatnu vladavinu Istoga koja se kao po pravilu uspostavlja kako bi očuvala ultrakonzervativni status-kvo.

Međutim, čekajući na početak izložbe u susret mi je pohrlila jedna od organizatorki događaja i osnivačica organizacije "Haver Srbija" Sonja Viličić i u krajnje isledničkom tonu policijsko-higijeničarskog manirizma me priupitala "Izvolte?" Nakon što sam joj objasnio razlog svog dolaska usledilo je njeno "jel sigurno. Da niste slučajno došli nekoga da uznemiravate?"

Istina je da nas po definiciji sami bližnji uvek već uznemiravaju ali ova reč iako čini se da cilja na preciznu definiciju ipak ima običaj da funkcioniše krajnje dvosmisleno.

Naime, u svom primarnom obliku ova reč ukazuje na različite vidove nasilja veoma često vezane za silovanja i brutalna premlaćivanja koja van svake sumnje moraju biti najstrože kažnjena. Ali danas ova reč se uistinu najčešće odnosi na preterano približavanje jednog bića drugome. Jer današnja se vaskolika tolerancija upravo i temelji na dve teme. Jedna je naravno poštovanje različitosti a druga je navedeni strah od uznemiravanja.

Jer osnovno ljudsko pravo u našem pozno kapitalističkom društvu je pravo da se ne bude uznemiravan to jest da se ostane na sigurnoj distanci od drugih.


Ali izvan ove nazovi retoričke parade prava istina je da ja nikada u svom životu nakon iskustva jednogodišnjeg "prijateljstva" ne bih prišao pretpostavljenoj članici organizacije "Haver" i studentkinji odseka Sestrinstvo Medicinskog fakulteta u Beogradu na koju je gospođa Viličić izvolela aludirati. Nikakvog prilaska niti pokušaja kontakta apsolutno nije ni bilo.


Štaviše, uljudno sam se povukao s mesta događaja bez namere da ulazim u dublju raspravu. Sutradan sam poslao mejl u kojem navodim da je domaćin koji se smatra vlasnikom nekog posebnog mesta uistinu uvek već i stranac u svojoj vlastitoj kući. Jer kako je to na jednom mestu napisao Levinas domaćin je taj koji prima gostoprimstvo baš kao što ga i pruža u svom vlastitom domu koji mu čak ni ne pripada. A onaj koji prihvata prethodno je uvek morao biti prihvaćen od strane sebe samog.

Na poslati mejl dobio sam odgovor da će me sledeći put sa nekog dešavanja u organizaciji "Haver Srbije" izbaciti direktno policija. Što je veoma zanimljiv odgovor od jedne navodno emancipatorski rapoložene organizacije građanskog društva koja bi valjda po definiciji trebalo da radi na uspostavljanju disenzusa a ne očuvanju konsenzusa. Jer ovo prvo bi trebalo da nas vodi ka pravoj i istinskoj politici a ovo drugo pak ka očuvanju policijskog statusa kvo. Jer samo je politika ta koja nas od bučnih životinja lišenih prava na govor pretvara u bića koja zaista pričaju.

Ali u našem vremenu depolitizovane politike sasvim je izgledno da od ispravnog "lično je političko" u roku od odmah stignemo do njemu sasvim suprotnog i nakaradnog političko je lično. Na sam korak do kafanice, sudnice, ludnice.

Jer kako nam je to još pre dobrih 40 godina predočio Delez u svom kapitalnom delu "Kapitalizam i šizofrenija" pisanog ruku pod ruku s Gatarijem danas kapitalizam proizvodi šizofrreničare s podjednakim žarom s kojim proizvodi nove modele ovih i onih šampona i ovih i onih robnih marki. Pa otud ni nije čudno da jedna nevladina organizacija u svojim redovima ima člana koji je ujedno i poštovalac Margo Fontejn ali i osuđenog ratnog zločinca generala Ratka Mladića.

Jer to je nama naš vajni postmoderni "anything goes" trijumfalizam već poodavno dao.

Društvo u kome sve može samo radikalna promena ne. Društvo u kome sve može samo istinski dijalog ne. Društvo u kojem je Drugi naravno uvek dobar. Dokle god se ponaša i dokle god govori upravo kao Drugi. Jer u suprotnom i on će samo i isključivo biti tretiran kao obično ljudsko smeće lišeno bilo kakvih prava. Bilo da je završio u Gvantanamu ili u prostoru Kulturnog centra Grad pod trenutnom upravom organizacije, "Haver", MC Haver, ili UnderHaver Srbija.

Ali politička volja koja svuda oko sebe vidi i progoni sablasti i sama je po sebi već upravo sablasna. Ali i ranjiva.

I zato moramo napraviti rupu u zidu kroz koju će ući duh. Duh istinske slobode, pravde i demokratije. Jer nije li nasuprot našeg savremenog demokratskog overdouza istinska demokratija ono što će kako je pevao Valas Stivens tek reći sama budućnost.

недеља, 20. мај 2018.

KAPITALIZAM I ŠIZOFRENIJA



Jedan od najslavnijih tekstova Žaka Ransijera, svojevrsni pastiš Marksovih teza o Fojerbahu, uvodi razlikovanje između pojmova politike i policije. S obzirom da obe reči imaju isti koren - obe se, naime, izvode iz grčkog polisa - isti im je i domen delovanja, ali se njihova svrha i pristup predmetu bitno razlikuju. Ransijer pokazuje, na materijalu koji seže do starogrčkih izvora, da je policija svojevrstan identitetski projekat koji počiva na identifikovanju članova zajednice zarad očuvanja poretka, dok bi politika, u ransijerovskoj zamisli, bila mogućnost emancipacije, očuvanja ne poretka, nego jednakosti. Ransijer, naime, u svom filozofskom projektu ne postavlja jednakost kao cilj, već polazi od nje.

U tom smislu, zanimljivo je da jedna nevladina organizacija koja bi po sebi trebalo da radi na emancipaciji polazi od premisa konsenzusa svojstvenih poretku policije a ne nasuprot tome od disenzusa. No, kao što znamo još od Deleza živimo u doba kapitalizma i šizofrenije kada vladajući društveni poredak proizvodi šizofreničare, pa i one ideološkog profila s istim uspehom s kojim proizvodi i nove modele Manolo Blanik ili pak Kristijan Labuten cipela. Otud nije nimalo čudno što u svojim redovima ima člana koji s podjednakim žarom poštuje i Margo Fontejn ali i s pravom osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića.

Kako je ova diskusija od prvog momenta skliznula od ispravnog “lično je političko” ka nakaradnom i neprihvatljivom “političko je lično” na korak od kafanice, sudnice, ludnice nije zgoreg pomenuti da pretpostavljenom članu usled jednogodišnjeg iskustva “prijateljstva” nikada više u životu ne bih ni prišao.

No kako bilo veliko hvala na izdvojenom vremenu kao i na odgovoru uz srdačan pozdrav uz klasičnu N.W.A. temu s njihovog albuma “Straight Outta Compton” čiji naslov sam siguran veoma dobro znate.

Srećno!

Rastko Ivanović

(Odgovor organizaciji Haver Srbija koja lično pretpostavlja političkom.)

https://fluidnizivot.blogspot.rs/2018/05/gostoprimstvo.html
https://fluidnizivot.blogspot.rs/2018/05/falafel-2018.html

субота, 19. мај 2018.

SAM



Piše: Rastko Ivanović

Ljudska komunikacija je artistička tehnika čija je svrha da zaboravimo surovi besmisao života osuđenog na smrt. Čovek je po prirodi usamljena životinja, jer on zna da će umreti i da u času njegove smrti zajednica za to neće mariti: svi umiru. Štaviše, svaki je čas potencijalno čas smrti. I zbog svega toga, potrebni su nam mitovi. Potrebne su nam priče koje pričamo, kako sebi, tako i drugima. Jer, one su naša poslednja brana pred onim neizbežnim. I stoga smo spremni da čitave svetove pretvaramo u bajke. Kako bismo zadovoljili bilo sebe bilo druge. Iako je možda taj drugi i patološki lažov i prikriveni narcis ili pak nešto treće. Ali mi smo poverovali da ga zaista volimo i priredili smo za njega jednu grandioznu predstavu na čijoj sceni je on zauzeo centralno mesto.

Jer svakoga jutra kada se probudimo kako to na jednom mestu u Godarovom "Preziru" kaže veliki nemački reditelj Fric Lang mi odlazimo na pijacu laži i sa poverenjem gledamo u prodavce. I uveravamo sebe da laži koje nam govore su zapravo istinite. Jer nam nekada manjka i pažnje a nekada i ljubavi. I želimo da razotkrijemo nečiju tajnu iako je najveća tajna da nikakve tajne nikada nije ni bilo. Jer svako "ja" je ništa drugo nego suma nasumičnih i često nepovezanih mentalnih događaja. I sve drugo su samo jalove tlapnje često dokonih kognitivnih budista. Kao u onom vicu u kojem ludak traži ključ koji je izgubio pod svetlom a ne u mračnom kutku gde je isti u stvari nestao.

Ali kada sve to shvatimo često je kasno. I već uveliko smo povredili kako sebe tako i druge.

I stoga nam na kraju ostaje samo jedno. Ili da prihvatimo da je stvarni svet danas odsutan i da pokušamo da ga ponovo učinimo prisutnim i pride platimo veoma skupu cenu za to ili da svet pretvarano u bajku a istinu i dalje u naraciju lišenu bilo kakvog pa i onog najmanjeg smisla.

Čovek je usamljena životinja i on i umire kao što i sanja sam. Kako je to napisao Konrad u svom legendarnom "Srcu tame". I znate šta? Dobro je što je upravo tako.

четвртак, 17. мај 2018.

GOSTOPRIMSTVO


Piše: Rastko Ivanović

Prema rečima Emanuela Levinasa, čuvenog jevrejskog filozofa, domaćin koji nekog prima, domaćin koji se smatra vlasnikom nekog mesta uvek je zapravo i onaj koji je primljen u svoju vlastitu kuću. Jer on uistinu prima gostoprimstvo koje sam pruža u svojoj vlastitoj kući a koja mu u osnovi ni ne pripada. A onaj koji prihvata uvek je prvo bio prihvaćen kod sebe.

Hvala divnom timu organizacije Haver Srbija što su tako zorno usvojili ovu lekciju.